Kako se voda prenosi kroz tijelo?

Tekućine se prenose procesom osmoze, gdje god su potrebne u tijelu, kroz mikroskopske kapilarne žilice stijenki krvnih žila. "Osmoza je" objašnjava dr. Walker "prolaz za tekućine, zgusnute otopine i pare kroz polupropusne membrane ili kožu". Upozorava da pri konzumiranju veće količine vode koja sadrži anorganske minerale "osmotski pritisak kroz vezivno tkivo vidljivo slabi, uzrokujući zakrčenje funkcija i aktivnosti u području gdje se javlja. Smetnja osmotskom pritisku može biti uzrokovana mineralima iz vode ili pretjeranom potrošnjom soli, škrobne i zašećerene hrane".

Ta važna funkcija prijenosa tekućina kroz tijelo rukovođena je endokrinom žlijezdom, žlijezdom s unutarnjim izlučivanjem. Dr. Walker skreće pozornost na hipotalamus - malu žlijezdu u blizini moždanog centra kao "cara među žlijezdama endokrinog sustava." Hipotalamus kontrolira protok vode, drži tjelesne tekućine u ravnoteži, te odlučuje kad se trebamo ponovo opskrbiti vodom ili kad ju trebamo eliminirati. Kad neki organ, membrane sluznica ili stanice u tijelu trebaju vodu, to je djelo hipotalamusa koji šalje poruku "Žedan sam." Hipotalamus također djeluje kao tjelesnitermostat, tako kad nam je vruće, živčani impulsi pošalju podražaj na otvaranje pora kože što omogućuje znojenje, kako bi se navlažilo i rashladilo tijelo te mu postalo ugodnije. Za hladnog vremena ti živčani impulsi preko hipotalamusa djeluju na zatvaranje nekih od tih pora, podižu toplinski faktor u krvnoj cirkulaciji koji dozvoljava tijelu da generira i zadrži svoju temperaturu.

Govoreći o živčanim impulsima Dr. Walker dodaje da ti živci sadrže neprekidan protok cerebrospinalne tekućine, koja je 92% voda. Tako možete vidjeti djelotvornost cijelokupnog živčanog sustava i sustava žlijezda koje ovise o kvaliteti vode koju konzumiramo. Ustvari, Dr. Walker piše "Premalo se govori o milijunima ljudi koji trpe neizrecivu patnju ili doživljavaju preuranjenu smrt zbog začepljenja vena i arterija, bez da njihova smrt bude dijagnosticirana kao rezultat akumuliranja prekomjernih doza anorganskog kalcija za vrijeme života " iz vode za piće.

Klor i fluor - otrovi označeni kao "sigurne" kemikalije

Dvije kemikalije koje se, uobičajeno, dodaju u vodovode su klor i natrijev fluorid. Dr. Walker upozorava da je otrovan klor u plinovitom stanju bio korišten kao bojni otrov u I. svjetskom ratu, prije negoli je upotrijebljen za trovanje bakterija u našim vodovodima. Bragg primjećuje, ako je klor u vodi za piće "dostatan za proizvodnju odvratnog mirisa i dovoljno ga ima da može ući u crijevni trakt, može uništiti korisne bakterije, te nas užasno uskratiti za važne vitamine koje one čine za nas“.

U svojoj knjizi "Šokantna istina o vodi" Bragg navodi da se klor u vodi povezuje sa srčanim bolestima, senilnošću i rakom mokraćnog mjehura, jetre, gušterače, debelog crijeva i urinarnog trakta. Knjiga citira Dr. Herberta Schwartza kao dokaz, "Klor je tako opasan da bi trebao biti zabranjen".

Braggova knjiga naziva fluor "jednim od najmoćnijih otrova koje poznaje čovjek". Natrijev fluorid pak, koristi se u vodovodima do gustoće od 1.2 čestice na milijun. Isti taj natrijev fluorid, ali u većoj koncentraciji, upotrebljava se za trovanje žohara i štakora te kao pesticid. Navodeći dokumente Petera Graya "Gorka istina o fluoridaciji", Bragg kaže da se porijeklo dodavanja natrijevog fluorida u vodovode javlja 1939., kad je industrija naredila biokemičarima da pronađu upotrebljivost za veliku količinu natrijevog fluorida - otpada proizvedenog u linijskoj topionici aluminija. Velika industrija pritiskala je državu i lokalne vlade da fluoridiraju svoje vodovode, a javnosti je ponuđen prodajni slogan da fluorid spriječava kvarenje zuba. Bragg navodi da svaka inteligentnija osoba zna kako je kvarenje zubi uzrokovano "siromašnom prehranom, posebno korištenjem rafiniranog bijelog šećera" prije negoli nedostatkom fluora u vodi kojom se opskrbljujete.